Zar su samo moja ramena
tužna, spuštena i netaknuta
po nekoj crti već iscrtana
savijena do boli od tereta
tog ogromnog križa koji sliči
raširenim rukama tvojim
raširenim nogama koje stežu
mornarskom vještinom
taj kanap slabi
moj vrat koji se gubi
u svakom tvom uzdahu
vrisku i jecaju
mojim ramenima koja se bude
pored prozora otvorena
a jesen je hladna, tužna
poslije svakog uzdaha
ponovo se propnem
pa na nožnim prstima
postanem veci od dunje
koja me redovno mirisom
podsjeti na samoće
koje nisam isprao
u onim kazanima
uz one vatre
uz one...
Opet se vraćam na njih
suze koje vječno prate
zbog kojih se sakrijem
zbog kojih izgubim muškost
grub glas, oštar pogled
postanem sitni trag
fleka u zidu samoće
zidanom od uspomena
jedne te iste žene
stare zidine se teško ruše
a teže mi je izvan njih...
Koliko sam samo vezan
a da sam i bio izvan
tko zna da li bi sada
pisao u noći gluhoj
punoj
mojih sitnih jauka
jos sitnijih molitvi
umornih ramena izgrebanih
tvojim noktima koji kidaju
sirovo meso mojih nadanja.
Koliko te volim ljubavi...
Koga ti sada gledaš
sitnog na sjevernom nebu
i kome ti sada trpaš
u ruke bijeli oleander
da se zamisle svjetovi
izmakli ispod kapuljače
tog mrtvog stražara
na mrtvoj straži
ispred stare kapele
punoj naših obećanja
radosnih pogleda
tako bliskog neba.
Koga ti sada gledaš
prozivana ikono
u šaci tamjana
gdje samo padamo
svaki put želeći više
svaki put moleći te za kraj
na modrim koljenima
nema mjesta za strah
na modrim usnama
nema mjesta poljupcu
u modrim očima
nema više suza
u njemu u nama
živi neka druga jad.
Koga ti sada gledaš
unutar zidina našeg sna
ispred stare kapele
pune naših obećanja
radosnih pogleda
tako bliskog neba...
Sve se osim groblja smanjuje
posljednji plotuni paraju moja sjećanja
nadgrobne ploče bez lica
prepoznam im osmijehe
vidim svoje djelove u njima
sjete li se oni ponekad nas
u praznim čašama kad muzika
nadjača našu bol skrivenu
prepoznam ih u svitcima
prepoznam ih po pramenovima
prepoznam ih u svom dnevniku
koji i živi zahvaljujući njima
često se stegnem u grču
stisnem zube kao prvu noć
ako i ne provirim nestat će opet
i sva milovanja istih sjena
i nije ih pucanj ubio
i nije im metak skinuo osmijeh
i nije im rat ruke prekrižio
i što će mi ruke moje
kad rukovanja više nema
i što će mi vise oči
kad ih žive ja ne vidim
i što će mi moj osmijeh
zalijepljen na ovo lice
tužnog klovna uplakana
i što će mi sjećanja
ove ovce bez krpelja
i sve se osim groblja smanjuje
nadgrobne ploče bez lica
na svakoj od njih
moja tuga počiva
na svaku od njih
posadim drvo života
i sebe zalijem
zbog vas i živim...
Ja sam jedna od onih zakaluđerenih
budala koja osim premlaćene ljubavi nema ništa misleći da je i to dovoljno da
se održi kazna vezana nejasnom prošlošću jednog
tako providnog jutra koje samo jesenje proljeće može da stvori.
Tuga koja se slijevala dugi niz godina, danas,
vjerovatno poticana veselim kapljicama koje su redovno bile tužnije od samih stolova oko mene u danima tame.
Za čovječanstvo postoji vrijeme prije Krista i vrijeme poslije njega,
ja svoje vrijeme mjerim drugačije mada nam se svi svetci poklapaju, sve dolazi redom,
vrijeme prije mraka i vrijeme poslije mraka...
Navika, naslonjena potkova pobjedničke utrke koja se nikad nije ponovila koja je samo bila
biti i ostati, koja me koštala stanja kojeg smijem nazvati rekapitulacija duše...
Saharin je bila i suviše gorak, korištena prebrzo, premnogo, istrošena u prokletosti
nejasne prošlosti moje.Ovo je slijedeći dan poslije jučer...
"neću biti nedorečen
neću spajati
navikama
naše obraze
koji pridržani
u dlanovima
naginju
prema prozoru
u kome je
svjetlost
bijela"...
Svi su se uvukli u svoja ramena bez obraza lakše podnosimo svoje laži. Kucao sam ti davno na vrata kuc, kuc,kuc...
Danas živimo u nekim desnim hemisferama, osluškujemo susjede, kucaju i oni na vrata
nock, nock, nock...
Željan sam slavonsokog hrasta.
stigao je prije
nego je stigao
da zavadi obje
ruke u zraku
umorne od mahanja
zadnjeg ovog
Mogu dugo ostati budan kao da je noć jedini saveznik kome vjerujem i kao da neprospavana nije ništa bolja od naspavane, trijezna od pijane...
bez oklopa
prazna kao noć
izrasta snen
vezan za krila
prah je na njima
dodiruješ i ubijaš
svakim pokretom
leptira u prvim
koracima
slobode nema
u njima ili nama
pitam sebe
Pročitam ponekad stih, dva, onako iz sredine
splasnutog sjaja
ove luke očaja
u kome ležim
Nisam baš u svakom stihu nisi niti ti, tko sam što sam?
Redovno dišem, završavam dan ispunjen nikad sebe pun.
Spalit ću i ovu noć na lomači...
da je zrak
samo sloboda
udavio bih
sve svoje dane
u prvoj kiši
i udahnuo
i izdahnuo
isti tren jer
sebe ne čekam
Znam da je nešto iznad nas, nepojmljivo i nepoznato. Prepoznam ponekad u oblaku znak koji mi govori u zagonetkama...
"U noći presvučenog titana
kipovi naših tijela šute
lijepo je bilo krvariti
pod ovakvim nebom
a jutro će pronaći samo
odgovor zamišljenih
pluća u tvojem krilu
jer u tvom naručju dišem
i srce morskom solju napunjeno
u svakom licu vidi tvoje
lijepo je bilo krvariti
pod ovakvim nebom."
Dodirnuo sam nebo
i vidio sve osim tebe
sad mogu i da padam
vakumirano govno i
beskonacno plavetnilo
a plahta preko glave
skriva mizernog lava
sav u tom sjaju
dinar u svakom oku
jebeno sam bogat
izdrkan po kontinentima
pravim mljecni put
gradim taj savrseni stih
dva dubok pola sirok
dva visok bez kriza
s krizom do neba vele
dodirnuo sam nebo
i vidio sve osim tebe
zbog dinara u oku
Hrane se i golubovi
Kruhom sitosti
Naše pohlepe
Noge nam ližu
O kako smo veliki
Pas bez osmijeha
Traži gospodara
Kost odvojena od mesa
Nije samo rana
Glad nam dolazi od sitosti
Puni su nam dzepovi
Prazne su nam oči
Duboko duboko dole
Želim
Bolestan mi svaki stih
poslije tebe
rhyma
ponuđene zaplete
za loše ishode mijenjam
jedan za jedan
tebe za mene.
Nisam našao svemir
odgovor u zvijezdama zapisan
moju kob
sakrivenu ličinku
duboko
duboko u meni
kao azbah
opojan
s vremenom mrtav
malaksao nemir,
preko visokih potpetica
probao sam preći za noć
ostao sam kažnjen
kao i ti
balerino srca mog
tijela poput viončela
što tiho na prstima
opet si otplesala
nestala si
otišla
nestala u zadnjoj rečenici
ponosna kao pauk
ukusna kao lettuce
začinjena samo sa
boli mojom.
For women under construction...
Nikada nisam mogao dugo
hodati bos po sjećanjima
i uvijek bi me peklo prvo
po stopalima koja su postala
tvrda od tih čekanja
neprekidnih skakutanja
i skidanja cipela svaki put
kada ti pokucam i kad otvoriš
ta svoja vrata od ebanovine
koja su sva mora ovoga svijeta
pokušala da zadrže,da ne potonu
u grijeh koji ljubi zbog dubine
svakog namjerno ostavljenog.
Nikada nisam mogao dugo
hodati bos po sjećanjima
i uvijek bi me peklo prvo
po stopalima koja su otišla
dosta dugo poslije tebe
i koja su zastajala i okretala se
pomisljajući na posljedni korak
u svakom slijedećem koraku
zbog koraka tih tvojih
koje ponekad začujem
ispred vrata od ebanovine
koja su potonula u nama.
Nikada nisam mogao dugo
hodati bos po sjećanjima
i uvijek bi me peklo prvo
po stopalima koja ližem
zbog samo jednog koraka
dugog kao marathon.
Dva sam ispustio kamena
da isplivam prije zalaska
teških obraza od jecaja
umoran od odrastanja.
Ispustio sam dva kamena
bez gravitacije i tereta
nogama u zraku okrenuta
budućnost mi sadašnjost guzi.
Kamena sam dva ispustio
kamena dva što sam podigao
uzmiču prema gori prema gore
vratiti će se jednom da sjednu
pokraj kamena...
Kako god da me pogleda
ljepota zarazne ljubavi
od sreće samo prstom
pokrijem i tu zvijezdu.
Dopustim joj da me uveliča
raširenih ruku da igram
glavom ka nebu i u srcu
po odrazu sam njenom stvoren.
I kroz čašu crvenog vina
posadim bijelu ružu
i pričam joj satima
u vrtu tarantalovom.
I dok me gleda u zagrljaju
stvara me smije se
nezamislivom stvarnošću
zatvara bore i godine.
Kako god da me pogleda
tražim svoj odraz u njoj
neke eksere na zidu tupe
osvojile su sretne slike.
Sami sebi stvaramo svjetove
sigurni samo svojim stranama
sačekajmo svoje sutra sada
spokoj se smije strah se sudara.
Sami sebi stvaramo svjetove
svijeće samo sjaje sutonima
sjaj smijeha sjaj slave
suparnicima smo stegnuti
stopala su stradala
stojimo samo sekundama
sipamo samo, suparnici srču
skapavamo, silni su
sinovi slijepi sude samo spokoj
stoljećima...
Sami sebi stvaramo svjetove
sjaj sunca stvara sretna srca
sagradimo sami svoju sakristiju
sahranimo suparnike sagriješene
skinimo samar samrtan
smijemo se slobodi
sami svoji sanjari
samo smo sanjali
spavaju Slaveni...
Danas započinjem život
iznemogao od hodanja
neispavanih lutanja
slijep od traženja
potpuno sam ispunjen
bez neke veće ljubavi
za bilo koga
niti za sebe je nemam
ali znam da traženje
nije niti spas
niti bolje od sakrivanja
samo nekoliko boja
možes istisnuti na paletu
ako ih promijšaš pravilno
nemoraš tražiti drugu svijetlost
osim sebe...
Savladao sam te
ili sam sebe izgubio
i šta sad
smirenost barbe nemam
mreža i s rupom
ulovi komad ili dva
i ljubav i tugu
uguše sitni sati
i pet osmijeha u danu
i ljubavne igre odsjaja
svi vjeruju u nas.
Savladao sam se sam
ili sam tebe izgubio
i šta sad
i rupa u mreži
propusti komad ili dva
i mržnju i sreću
ožive sitni sati
osmijeh u pet dana
i odsjaj ljubavne igre
svi vjeruju u nas
možemo li i mi
Dodirom šutnje nakislih njiva
neba dodirujem ponosom lažnih
isto tako nakislih uspomena
stvorenih po uzoru tragičara.
Nekad smo njive valjali tijelima
pokriveni maglama obranih jeseni
živo-žute, živjele su u nama
dugo, dugo još poslije šutnje.
Tame su bivale češće, spokojne
jutra je i dalje netko dole klao
zidanja su prerasla kultove
sebe smo nagradili strijelom
Amor krvavih ruku
umoran na koljenima
na njivi šutnjom oranoj
poražen opet od mene
jedini Bog slabiji od mene.
Isus na grudima
na grudima Isusa
tebe nema...
Man under construction
Tko je od nas crnji
kruh ili ja?
Živi sam neki mrak
u meni osvjetljen
svjetionik
Sjedi hram pokraj mene
boji se da uđe...
Copyright © Focus
Zabranjeno je korištenje
ovdje objavljenih radova
bez pristanka autora